Urinarna inkontinencija je stanje kod kojega dolazi do nevoljnog otjecanja mokraće, odnosno gubitka funkcije mokraćnog mjehura. Čak 45% žena susreće se s problemom urinarne inkontinencije u svome životu, a osobito u starijoj životnoj dobi. Radi se o važnom zdravstvenom problemu koji narušava kvalitetu života žene te nerijetko uzrokuje i psihičke posljedice.

Kontinencija mokraće je sposobnost zadržavanja mokraće između epizoda voljnog mokrenja. Mokraćni mjehure sadrži mišiće koji se kod mokrenja stežu i potiskuju mokraću u mokraćnu cijev. Mišići mokraćne cijevi se pritom opuštaju i omogućuju izlazak mokraće iz tijela. Između epizoda mokrenja mišići mokraćne cijevi su stegnuti i onemogućavaju otjecanje mokraće. Poremećaj ovog mehanizma, koji rezultira nevoljnim mokrenjem, naziva se urinarna inkontinencija.

Brojni su rizični čimbenici za nastanak urinarne inkontinencije, primjerice vaginalni porođaj, operacije u području zdjelice, starija životna dob (menopauza) te stanja koja uzorkuju povećano opterećenje na mokraćni mjehur (pretilost, kronična opstipacija).

Postoji nekoliko vrsta urinarne inkontinencije, a najčešće su stresna inkontinencija i urgentna inkontinencija. Kombinacija ove dvije vrste naziva se miješana inkontinencija.

Stresna inkontinencija je najčešći tip inkontinencije, osobito kod mlađih žena. Kod stresne inkontinencije mokraća „bježi“ za vrijeme kašljanja, kihanja, smijanja, vježbanja.

Urgentna inkontinencija češća je u starijoj životnoj dobi. Kod urgentne inkontinencije „bježanju“ mokraće prethodi iznenadan, snažan i neodgodiv nagon na mokrenje koje se ne uspijeva odgoditi do odlaska na toalet. Nagon mogu uzrokovati zvukovi poput šuma vode. Urgencija (bez inkontinencije) je stanje kod kojega žena osjeti iznenadan i snažan nagon na mokrenje, ali uspijeva zadržati mokraću do odlaska na toalet.

Postoji nekoliko načina dijagnostike urinarne inkontinencije. Liječnik već iz razgovora sa ženom može postaviti dijagnozu vrste inkontinencije. Vođenje dnevnika mokrenja također može biti od velike koristi. Dnevnik mokrenja sadrži podatke o svim epizodama mokrenja i „bježanja“ mokraće te okolnostima u kojima su se javile.

Nakon anamneze slijedi ginekološki i ultrazvučni pregled kojima se provjerava anatomija organa male zdjelice. Tijekom pregleda liječnik može zamoliti ženu da se nakašlje i provjeriti hoće li to uzrokovati nevoljno otjecanje mokraće. Važno je učiniti i analizu urina kako bi se isključila infekcija kao uzrok urinarne inkontinencije.

Urodinamska obrada je sofisticirana metoda procjene funkcije mokraćnog mjehura i mokraćne cijevi. Mjehur se puni uvođenjem katetera kroz mokraćnu cijev te se potom različitim mjerenjima određuje funkcija mokraćnog mjehura i cijevi te vrsta inkontinencije.

Postoji nekoliko metoda liječenja urinarne inkontinencije. Ponekad je već jednostavnim promjenama životnog stila moguće smanjiti simptome urinarne inkontinencije. Prestanak pušenja, smanjenje tjelesne težine, liječenje opstipacije i redukcija unosa kofeina primjer su takvih promjena. Moguć je i trening mokraćnog mjehura tako da se mokri u točno određeno vrijeme s postupnim povećanjem intervala između mokrenja. Kegelove vježbe za jačanje mišića dna zdjelice također su učinkovita metoda.

Vaginalni pesar je gumeni ili silikonski prsten koji se stavlja u rodnicu kako bi se podigao mokraćni mjehur i ublažili simptomi stresne inkontinencije.

Elektrostimulacija živčanih puteva koji inerviraju mišiće dna zdjelice i mokraćnog mjehura, kao i vanjska magnetna stimulacija mišića dna zdjelice također su učinkovite. Ovim metodama se jačaju mišići dna zdjelice te na taj način smanjuju simptomi urinarne inkontinencije.

Medikamentozno liječenje također je dostupno. Koriste se lijekovi koji opuštaju mišiće mjehura i povećavaju količinu urina koju mjehur može zadržati. Lokalno se koriste preparati na bazi estrogena, a moguća je i lokalna aplikacija botoksa i kolagena. Botoks relaksira mjehur, a kolageni učvršćuju tkivo oko mokraćne cijevi.

U slučaju da navedene metode nisu uspješne, dostupno je i kirurško liječenje.

Žene s urinarnom inkontinencijom često odgađaju traženje liječničke pomoći. Razlog tomu je osjećaj neugode i srama, ali i općeprihvaćeno mišljenje da se radi o normalnoj posljedici starenja koja nije lječiva. Nerijetko takve žene izbjegavaju socijalne interakcije, zatvaraju se u sebe te postaju anksiozne i depresivne. Važno je educirati žene da se ne radi o „normalnom“ stanju te da je liječenje dostupno i učinkovito.